Samo ime nam govori da se tu nešto rastace, a to je rijeka Slunjčica koja se preko sedrenih stijena ulijeva u rijeku Koranu, a u svojem toku kroz Rastoke stvara mnoštvo malih jezera, brzaka i slapova od kojih su najpoznatiji Buk, Hrvoje i Vilina kosa, a u rupama rastocke sedre žive i vidre koje su se vratile nakon dužeg izbivanja u velikom broju.

Sedra ja inace šupljikavi kamen vapnenac koji se stvara na podnožju slapova rijeka a izvrstan je građevni materijal. Rastoke su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i Male Plitvice. Od samih Plitvičkih jezera udaljene su oko 33 km ali su s njima nedovoljno funkcionalno povezane.

Slapovi Slunjčice, ujedno sa Plitvičkim jezerima, dugo su bili nepoznati zbog svoje prometne izoliranosti, a nisu zanimale niti turske osvajače za vrijeme Vojne krajine. Rastoke nam govore o simbiozi fantastičnih tvorevina prirode i ljudskih tehničkih dostignuća starih više stolječa, a tu se radi o takozvanim mlinicama – žlicarama. To je prvi puta da primitivne strojeve ne pokreće ljudska ili životinjska snaga, a građene su tako da se u njima koristi nekoliko mlinskih kamena za razne vrste meljave, a uz njih nalazimo i takozvane koševe koji su služili za ispiranje vunenih predmeta i pranje rublja tako da ih možemo nazvati i prvobitnim perilicama.

Prva mlinica datira još iz 17. stoljeca, a prepostavlja se i ranije dok je največi broj nastambi sagrađen krajem 19. st. i početkom 20. i to od drveta i sedre. Mnogi slapovi su dobili imena po vlasnicima mlinica. Još davne 1860. godine jezikoslovac i putopisac Adolf Veber Tkalcevic Rastoke opisuje kao neopisivu milinu prizora i poziva putnike namjernike da dođu, vide i da se dive, a jedan od slapova opisuje kao ogroman crijep sa velikim cvjetnim uzorkom, dok drugi naziva ogromnom rimskom Fontanom di trevi po hrvatskom kroju.

Zbog ovakve skladnosti graditeljske, povijesne i etnografske baštine Rastoke su 1969. godine uvršetne u Registar nepokretnih spomenika kulture pri Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.